In memoriam Nikola Koydl
U četvrtak, 23. srpnja 2020., u 82. godini života preminuo je slikar i grafičar Nikola Koydl, dugogodišnji profesor Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.
Nikola Koydl, slikar i grafičar (Karlovac, 6. II. 1939.). Završio gimnaziju u Splitu 1958., na ALU u Zagrebu diplomirao 1962. (Đ. Tiljak) i bio suradnik Majstorske radionice K. Hegedušića 1962.–69. Od 1984. asistent, 1986. docent, 1991. izvanredni i od 1996. redoviti profesor, nakon čega postaje i professor emeritus Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Bio je član HDLU od 1962. godine. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 2008.
U početku zaokupljen fenomenom svjetlosti, stvara u ulju i temperi djela izrazitih kolorističkih i gestualnih vrijednosti u duhu apstraktnoga ekspresionizma (Svjetlost III, 1964.; Izvor svjetlosti II, 1965., MSU u Zagrebu, dalje MSUZ). Potom slika plohama intenzivne kromatske dinamike, bliskim američkomu slikarstvu obojena polja (Polja s visina, 1967.), te otkriva krajolik, koji postaje središnjom temom njegova opusa. Potkraj 1960-ih raščlanjuje motiv, konkretan krajolik, te ga, približavajući se poetici minimalne umjetnosti, krajnjom redukcijom boja i oblika sažimlje ostvarujući ga ponovo u reljefu (Polja, 1968., MSUZ). Iskoračujući u prostor, oblikuje piktoplastike, isprva u drvu (Pejzaž XXXVIII, 1969.; Pejzaž XXXIX, 1970., MSUZ), potom u stakloplastici (Sjećanje na Učku, Zeleni pejzaž,Krajolik i Sljeme II, 1971.). Oslobađa boju u najčišćim primarnim i komplementarnim suzvučjima te napetim odnosima velikih jednobojnih ploha blistavih boja – kojima često pristupa tonski, a dokida trag ruke – i pojednostavljenih organskih oblika stvara slikarski oprostorene krajolike. Vraćajući se ulju, u 1970-ima nastavlja istraživati odnos forme i boje te razvija apstraktnu ikonografiju; statične velike plohe suprotstavlja geometriji krivulje te uvodi dijagonalu, kojom razbija horizont (Sivi krajolik, 1973.; Krajolik na crnom, 1976.; Nestajanje krajolika i Maglovito jutro, 1977.). Potkraj 1970-ih motiv krajolika svodi na znak; apstraktne oblike jasnih, preciznih obrisa osamostaljuje u središtu slike (Žuta slika, 1977.–78.; Planina, 1978.–79.; Slika sa zelenim nebosklonom/Slika 79, 1979., MG; Crni krajolik, 1979.–80.) postižući najveći stupanj geometrijske apstrakcije. Potom preko cijeloga kadra rasprostire jednolični motiv krajolika, često mu pristupajući hiperrealistički (Neplodna zemlja, 1980.–82.; Zagađena zona I, 1982.; Uništeni krajolik I, 1981.–82.; Blizu obale, 1982.). Slijedi niz ciklusa u olovci i drugim grafičkim tehnikama, u kojima precizno poput tehničkoga crteža tretira formu sprežući organske i geometrijske oblike, što rezultira prikazima apstraktnih, egzaktno fantastičnih »predmeta« (Kretanje ruku, 1984.–85.; ciklus Crteži, 1985.; Hladno jutro, Noćna plovidba i Staklena skulptura, 1985.; Luk, 1986.) te pokušajima oblikovanja čistih osjećaja, unutarnjih duhovnih krajolika (Crna slutnja/Noć i Osjećaj ljubavi, 1985.; Trenutak straha II, Tjeskobno stanje i Uznemirenost, 1994.; Nešto u meni II, 1996.). Istodobno se vraća stakloplastici materijalizirajući »objekte« s crteža u stvarnost (Plavo-žuti objekt, 1987.; Kretanje ruku i Jutarnja bura, 1988.; Noćna plovidba II, 1989.). Stvarajući vlastitu zagonetnu ikonografiju na spoju osjetilnoga i razumskoga, oblikuje djela snažna erotskoga naboja (Nježni dodir i Unutarnji nemir, 1994., Uzbuđenje II, 1997., crteži; Feelings, 1995., Začeće I, 2001., Erotski snovi, 2004., ulja) i biljnih oblika (Cvijet IX, 1997., crtež; Cvijet za Darka Ćurdu, 2003., ulje) te ciklus crteža posvećuje kriptogramima (1997.). Identificirajući zajedničke kulturne kodove s kineskom civilizacijom, 1991.–93. oblikuje ciklus objekata u kombiniranoj tehnici (Iz Zabranjenoga grada I, Sjećaš li se Kine?). Na prijelazu stoljeća svoje objekte, kojima je materijalizirao doživljaj viđenoga ili osjetilnoga, pretvara u slikarski motiv; u ulju i akriliku slika perfekcionistički definirane apstraktne oblike blještava kolorita, očišćene od svih narativnih i asocijativnih slojeva (Kriptogram XVIII, 1997.; Žuti objekt, 2000.; Objekt u žutom prostoru i Objekt I, 2001.; Staklena skulptura, 2003.; Kriptogram, 2004.; Metalno-stakleni objekt, 2006.). God. 1977. –87. u olovci i kombiniranim tehnikama stvara portrete književnika i slikara koji su utjecali na njegov svjetonazor (Otto Freundlich, 1977.; Beckett i Virginia Woolf, 1982.; Ljubo Babić, 1985.; Jacques Villon, 1987.). Oblikuje i skulpturu (Šuma, 1977.; Planina I, 1978.). Njegova Školjka (1981.) u bronci postavljena je na Meštrovićevu trgu u Zagrebu. Samostalno izlagao u Zagrebu (1966., 1967. sa Z. Drempetićem Hrčićem i M. Bosancem, 1972., 1974., 1979., 1982., 1984., 1986.–88., 1990. – Nagrada »Josip Račić«, 1993.–94., 1996. s Hrvojem Đukezom i Hrvojem Mitrovom, 1997., 1999., 2002.–04.), Splitu (1975., 1986., 2002.), Hvaru (1983.), Karlovcu (1989., 2002.), Dubrovniku (1996.), Velikoj Gorici i Rijeci (1997.), Istanbulu (1998.), Rovinju (1999.), Samoboru (2001.), Slavonskom Brodu, Čakovcu, Požegi i Šibeniku (2002.), Varaždinu (2005.), Kleku (2006.) te na skupnim izložbama Biennale mladih (Rijeka 1964., 1966., 1969. – nagrada, 1972.–73.), Zagrebački salon (1965.–66., 1969. — nagrada, 1970., 1972.–75., 1978. — nagrada, 1984., 1987., 1990., 1995.), ULUH/HDLU (od 1966.), Expo ’67 (Montréal 1967.), Beogradski trijenale (1967., 1970., 1988.), Salon mladih (Zagreb 1968. – nagrada, 1969. – nagrada, 1971.), Suvremena jugoslavenska umjetnost (Kairo 1969.), Zagrebačka izložba crteža/Hrvatski trijenale crteža (1969., 1973. – nagrada, 1975., 1977., 1979., 1981. – nagrada, 1983., 1985., 1996., 1999.), Splitski salon (1970.), Plavi salon (Zadar 1974., 1996.), Trijenale jugoslovenskoga crteža (Sombor 1975., 1981. – nagrada, 1984.), Triennale hrvatskoga kiparstva (Zagreb 1976., 1982., 1988., 1991.), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977.), Mediteranski bijenale (Aleksandrija 1980., 2005.), Konkretističke tendencije i suvremeno iskustvo (Zagreb 1981.), Likumove generacije (Zagreb 1981., 1984., 1986.), Međunarodna izložba originalnoga crteža (Rijeka 1982.), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986.), Zagrebačka izložba grafike/Hrvatski trijenale grafike (1988., 1991.–92., 1997. – nagrada), Međunarodni grafički biennale (Ljubljana 1989. – nagrada, 1991., 1993., 1995.), Biennale suvremene hrvatske grafike (Split 1990. – nagrada), Biennale grafike (Maastricht 1993.) i 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996.). Objavio je grafičke mape Kvintu koji je uvijek zbog ljubavi odsutan (Zagreb 1988., stihovi R. Kunić, predgovor M. Bešlić) i Ave Europa, morituri te salutant (Zagreb 1991., tekst A. Finkielkraut). Bavi se ilustriranjem knjiga (Džudo. Zagreb 1984. i Kung fu. Zagreb 1987. Ž. Modrića).
Vijest preuzeta s web stranice: https://www.hdlu.hr/2020/07/in-memoriam-nikola-koydl/
