![]() |
Galerija
SC Savska 25. 10 000Zagreb |
|
|
|
||
| Svijet
je moguće sagledati kroz neizmjerno bogatstvo njegove pojavnosti, no umjetnik
se u jednom trenutku stvaralačkog promišljanja hvata u koštac s problemom
odabira, stoga on, tj. ona odlučuje selektirati širine vlastitog doživljaja
po nekom unutarnjem ključu, koji će kasnije profunkcionirati kao prepoznatljivost
njenog stila. Željka Gradski hrabro iskoračuje u prostor te se u njemu
suočava s prirodnim oblikom, formom što neprekidno skreće pažnju na vlastito
savršenstvo, na slučajnost kojom se isprepliću materija i praznina, te
samodostatnost radi koje priroda odbacuje okvir i biva sama sebi kontekstom.
Mlada umjetnica svjesno artikulira svoj egzistencijalni i umjetnicki položaj
kao pripadnost iskonskom, onom što postaje prepoznatljivim kada se spozna
njegova neuhvatljivost, njegove mjene i ritam nepravilnosti što otkucava
ritam sveobuhvatnog. Željka Gradski otkriva ezoteriju u propadljivosti
organskog, ne pokušavajuci zaustaviti taj prirodni proces kopnjenja i
truljenja, već naprotiv, akcentualizirajući materijal svojih radova kao
nus-proizvod cikličnosti te, sukladno tome, definirajuci svoj interes
za umjetnost kao potrebu za životom. Ona ga ugrađuje u idejnu bazu svog
opusa, u koncept koji opstoji paralelno s rađanjem i umiranjem predmetnosti
svijeta. Selektiranje materijala sasvim očigledno predstavlja opsesivnu
dimenziju stvaranja Željke Gradski, ona ga podvrgava taktilnom ispitivanju,
propituje mu miris, tvrdoću, gipkost i podrijetlo, te proučava njegovu
semantičku zasićenost. Ona se gotovo tjelesno prepušta u ljubav s izvanjskim.
Taj ju interaktivni proces preodgaja u dijete prirode , dok se sama priroda
iznova materijalizira u njoj; formatirajuci se u rukama ženskog demijurga
- božice koja stvara vođena iskustvom zemlje. A to iznimno iskustvo nije
samo hermetična ispovjed umjetnice, već historija ljudskog divljenja prema
prirodi, historija što je u sebi sedimentirala jednu antropološku kronologiju
- uspomenu na bizona sačuvanog na kamenu pećine, sjećanje na lubanje životinja
zakopanih u tresetu, čije sjene, upravo ovdje, u skulpturama Željke Gradski,
izranjaju iz šiblja i grana stabla. Ta predhistorijska, barbarska reminiscencija
pokazuje otpor spram trendovskih tendencija, ona se okreće fetišu prepoznatom
u odbacemom predmetu na nasipu rijeke, sakupljenom u šumi, odlomljenom
iz kamene stijene, ili pak fotografiranom u morskoj vodi, te u njemu traži
animu - dušu. U njezinom se umjetničkom izricaju materijali poput drveta,
kamena, jute, šiblja ili kudelje personificiraju u organski sustav koji
unatoč artistickoj intervenciji i unatoč tome što je odnešen iz svog prirodnog
okruženja, ne gubi osnovno obilježje - život, pulsiranje i otpor. Rad
Željke Gradski razbija poredak interijera, pri čemu čak i kada promatramo
njezine slike bivamo preplavljeni monumentalnom snagom neukrotivosti.
Mlada umjetnica pokušava uravnotežiti suprotnosti uskladujuci vlastiti
stvaralački proces s onim prirodnim, koji djeluje spontano i stihijski,
te čija metarazina nije u formulama, već u kaotičnom sudaranju energija.
Promatrač koji šece kroz pejzaž eksponata osjeća sakralnost jedne temeljne
stvaralačke kombinatorke: objektiviziranu nutrine žene, njezinu seksualnost,
hrabrost i znatiželju da komunicira s različitim medijima izraza. Osjeća
emaniranje jedne privatne divljine ukroćene umjetničkim činom. IVANA SAJKO |
||
| server space provided by ALU. webmastering ¤ | ||