Galerija SC Savska 25. 10 000Zagreb
Željka GRADSKI
	Svijet je moguće sagledati kroz neizmjerno bogatstvo njegove pojavnosti, no umjetnik se u jednom trenutku stvaralačkog promišljanja hvata u koštac s problemom odabira, stoga on, tj. ona odlučuje selektirati širine vlastitog doživljaja po nekom unutarnjem ključu, koji će kasnije profunkcionirati kao prepoznatljivost njenog stila. Željka Gradski hrabro iskoračuje u prostor te se u njemu suočava s prirodnim oblikom, formom što neprekidno skreće pažnju na vlastito savršenstvo, na slučajnost kojom se isprepliću materija i praznina, te samodostatnost radi koje priroda odbacuje okvir i biva sama sebi kontekstom. Mlada umjetnica svjesno artikulira svoj egzistencijalni i umjetnicki položaj kao pripadnost iskonskom, onom što postaje prepoznatljivim kada se spozna njegova neuhvatljivost, njegove mjene i ritam nepravilnosti što otkucava ritam sveobuhvatnog. Željka Gradski otkriva ezoteriju u propadljivosti organskog, ne pokušavajuci zaustaviti taj prirodni proces kopnjenja i truljenja, već naprotiv, akcentualizirajući materijal svojih radova kao nus-proizvod cikličnosti te, sukladno tome, definirajuci svoj interes za umjetnost kao potrebu za životom. Ona ga ugrađuje u idejnu bazu svog opusa, u koncept koji opstoji paralelno s rađanjem i umiranjem predmetnosti svijeta. Selektiranje materijala sasvim očigledno predstavlja opsesivnu dimenziju stvaranja Željke Gradski, ona ga podvrgava taktilnom ispitivanju, propituje mu miris, tvrdoću, gipkost i podrijetlo, te proučava njegovu semantičku zasićenost. Ona se gotovo tjelesno prepušta u ljubav s izvanjskim. Taj ju interaktivni proces preodgaja u dijete prirode , dok se sama priroda iznova materijalizira u njoj; formatirajuci se u rukama ženskog demijurga - božice koja stvara vođena iskustvom zemlje. A to iznimno iskustvo nije samo hermetična ispovjed umjetnice, već historija ljudskog divljenja prema prirodi, historija što je u sebi sedimentirala jednu antropološku kronologiju - uspomenu na bizona sačuvanog na kamenu pećine, sjećanje na lubanje životinja zakopanih u tresetu, čije sjene, upravo ovdje, u skulpturama Željke Gradski, izranjaju iz šiblja i grana stabla. Ta predhistorijska, barbarska reminiscencija pokazuje otpor spram trendovskih tendencija, ona se okreće fetišu prepoznatom u odbacemom predmetu na nasipu rijeke, sakupljenom u šumi, odlomljenom iz kamene stijene, ili pak fotografiranom u morskoj vodi, te u njemu traži animu - dušu. U njezinom se umjetničkom izricaju materijali poput drveta, kamena, jute, šiblja ili kudelje personificiraju u organski sustav koji unatoč artistickoj intervenciji i unatoč tome što je odnešen iz svog prirodnog okruženja, ne gubi osnovno obilježje - život, pulsiranje i otpor. Rad Željke Gradski razbija poredak interijera, pri čemu čak i kada promatramo njezine slike bivamo preplavljeni monumentalnom snagom neukrotivosti. Mlada umjetnica pokušava uravnotežiti suprotnosti uskladujuci vlastiti stvaralački proces s onim prirodnim, koji djeluje spontano i stihijski, te čija metarazina nije u formulama, već u kaotičnom sudaranju energija. Promatrač koji šece kroz pejzaž eksponata osjeća sakralnost jedne temeljne stvaralačke kombinatorke: objektiviziranu nutrine žene, njezinu seksualnost, hrabrost i znatiželju da komunicira s različitim medijima izraza. Osjeća emaniranje jedne privatne divljine ukroćene umjetničkim činom. IVANA SAJKO
server space provided by ALU. webmastering ¤