text u pripremi

Popratiti kritičkim predgovorom prvu samostalnu izložbu mladome autoru iznimno je sjetljiv zadatak. Osim pokušaja razlaganja jedne složen(ij)e postske i stilske strukture i zadovoljstva otkrivanja novoga imena, kritičar preuzima i odgovornost prema autorovom prvom iskoraku, s ciljem boljega plasmana autorove umjetničke osobnosti u tokove umjetničkih događanja unutar suvremene scene. U slučaju Petre Grozaj već na startu sveki strah otpada, jer se radi o talentiranoj, već formiranoj umjetnici. Premda je mlada, i tek na početku svoga stvaralačkog puta, očevidno je kako je već jasno profilirala svoj likovni jezik. Zrelosti prve izložbe doprinosi činjenica da su njezine slike ne lesonitu sjsjni autorefleksivni odrazi duhovnih i , iznad svega, duševnih stanja, jake ekspresivnosti. Ona pažljivo detektira počesto trivijalne trenutke svakodnevice, te ih u intimističkom, privatnom, i autobiografskom, umalo ispovijdnom govoru interpretira zaronivši u svoju nutrinu, u potrazi za unutarnjom harmonijom i smirajem. Slike i prizori koji iz toga katkada meditativnog, a katkada euforičnog stanja izlaze na površinu, slike su i prizori obuhvaćeni unutarnjim okom.

Neodoljivo šarmantan dojam Petrinih slika proizlazi iz osjećaja izvjesne "nepodnošljive lakoće stvaranja", da parafraziram Kunderu, i razbarušene lepršavosti izričaja nalik onome u krokiju. međutim, krokistički postupci stvaranja slike ne daju dojam nedovršenosti, upravo stoga što je slika poligonom intimističkih umjetnčinih zapisa "malih" motiva iz vlastite okolice, sramežljivo provirujućih ispod staklenog zvona najprisnije privatnosti , potpuno dakako lišenih i najmanjeg traga patetike, kako i priliči vrsnim i samosvojim majstorima.

Petra je svjesna da je stvaranje umjetničkih djela istodobno i proces i trenutak, i da je duboko isidrena iluzija u slikama još uvijek njihova logika. Zato njezine slike i jesu propulzivni, namjerno ogrubjeli rustikalni ekspresivno stilistički oblici u neprekidnom balansiranju na rubu fantazmagoričnosti i objektivizirajuće figuralike. Upravo fantazmagorična strana slikarstva čini ga neodoljivim, a u Petrinom slikarstvu se manifestira kao suprostavljanje direktnim i doslovnim objašnjavanjem odraza iz vanjskog svijeta. Radije se priklanja krajnje spontanom vehementnom gestualnom slikanju kao rukopisnom imperativu u težnji k otvorenoj proklamaciji reanih duševnih i psihičkih impulsa, kao autobiografskim i psihogramskim bilješkama. Metamorfoza iz stvarnosti trivijalne svakidašnjice u privid, sadrži auru refleksa humanog koji se u njemu (p)ostvaruje. Jer svi formalni i ikonografski elementi slikarstva Petre Grozaj emigriraju iz stvarnosti u sliku, da bi se u njoj oslobodili svod imanentnog realiteta, a ujedno bili na putu i vlasitiog oslobađanja: polje slike mjesto je energetskih i terapeutskih stimulansa. U prilog tvrdnji kako je izvorno i snažno Petrino slikarstvo ide i činjenica da slike nastaju u dahu izravnim slikanjem uljem po lesonitu, bez prethodnih skica. Na taj način postaju travestija i karikatura. No, karikaturalnost je uvijek na snazi blage, humorne i nasmijane ironije prema svakodnevnoj stvarnosti, koju senzibilitetom prihvaća i voli, a ne kritizira. Ponekad silna zasićenost kadra napinje kompoziciju do dekorativnosti, u službi proklizavanja iz ironije u oštar i zajedljiv sarkazam. Lajtmotivi slika u ikonografskom smislu su nereferencijalni autoportreti, te mačke i psi, tako nam drage domaće životinje. One pojačavaju odmak od reqaliteta time što predstavljaju simbole personificiranih ljudi iz autoričinog života. Fenomenom "strategije bumeranga", mačke i psi nisu tu kao iskazi ljubavi prema njima, nego znakovi dobrih i loših događaja, dobrih i loših iskustava. Psi su joj dragi, iako često bauljaju po površinama slika kao bića kojih se Petra Grozaj grozi, jer su utjelovljenja osoba koje su joj se zamjerile. Također, slike ne nastaju potaknute neposrednim stvarnim doživljajima, već često nastaju kao odrazi sjećanja na neki događaj, koji u njoj ostaje poput doživljajnih bljesaka i sjena. Mačke su neka vrat simbola misterije življenja. Gotovo je manifestna Petrina slika "Žena brahman". To je jedina slika koja je nastajala u dužem vremenskom razdoblju, ali "iskače" iz svih vremenskih i prostornih koordinata. Brahmani su indijski svećenici i mudraci, koji tumače vede, a religija nastaje kao preteča hinduizma u 10. stoljeću prije Krista. Brahmani su pripadnici najviše kaste u Indiji. Čitajući Hermana Hessea, Petra slika svoj autoportret kao žene brahmana, ali ne da bi se prikazala kao mudrac, nego da bi orijenatlnim religijskim činima poprimila takvu moć da u bijesu razori određane životne smetnje i loša iskustva. Žena brahman davi pticu - simbol određene osobe.

Slika je sva u hiper zasićenim slojevim otvorenih boja, baš kao što je i umjetnost Orijenta vrlo "gusta" (kao da pati od horror vacuija) i vrlo koloristički šarena. To kolorističko šarenilo i namjerni nemar prema kolorističkim harmonizacijama i komplementarnim ugađanjima, odaje nabacanost i razbarušenost bad - paintinga, jake matrice suvremenog svjetskog slikarstva. Ipak, iako bismo molgli nabrajati stilske varijente na koje se Petrino slikarstvo oslanja (bad - painting, art - brut. neoekspresionizam, nova secesija, neizbježne asocijacije na slikarstvo Basquiata, itd.), to postaje nenamjernom posljedicom sitničavog kritičarskog ukalupljivanja, zbog nemoći potpunog dešifriranja bogatih slojeva ovog pomalo bizarnog, ali izrazito stilski autohtonog, i izvorno umjetnočkog slikarstva. Na formalnom, semantičkom planu, slike Petre Grozaj u osnovi posjeduju crtački karakter. Forme su linijski izdiferencirane, do razine mnogobrojnih dobijenih ploha. Oprostorenost sukcesivnih mrlja, bez želje za ikakvim apstraktnim predočavanjem, već ploda geste, u promišljenom su činu zamrzavanja pokreta u zrakopraznom prostoru bez djelovanja gravitacije, s jakim ukošenjima. Površina je dinamizirana do vibrantnosti, ne narušavajući pritom brižljivo ukidanje hierarhije suodnošenih oblikovnoh elemenata. Dapače, iako također čini se nenamjerno, autorica kao da inzistira na njihovom položaju. Te slike transcendiraju i jaku umjetničinu intuiciju.

Imanentan poetski nerv nije razvidan samo ipak lirijskim, više nego dramatskim Petrinim nabojima u slikama, nego i sklonošću da ispisuje stihove /refrene/ tekstove u kompoziciju. Tako slika prati riječ, a riječ postaje pratnja slici, i ravnopravni čimbenik u slikovnoj strukturi. I slika i riječ daleko su od oikakve didaktičke angažiranosti. Posredstvom autonomije oblika i formi (gdje su i slova likovno - grafički entiteti!), slike Petre Grozaj spriječavaju da se u njih ušulja prosvjetiteljski moment, koji bi ih odveo u trivijalnost. U njima se , dakle, zasićenom e,elementarnom materičnošću bajkoviti svijet odvaja od puke registracije činjeničnog, i uzlazi u sfere nepretenciozne i krajnje iskrene,razigrane magijsko - ritualne onkrajnosti. Enes Quien