• IVANA OŽETSKI

Davno zaboravljenu prirodu mnogi od nas biljeľe još jedino kroz sjećanje o nekom davnom izletu. Naviknuti na ulicu i užurbani svijet grada, tako rijetko osjećamo ono ąto je izvan tog urbanog prostora. Za Ivanu Ožetski krajolik je predmet svih preokupacija. Mnogim je umjetnicima tijekom povijesti pejzaž bio jedan od najinspirativnijih motiva. Toliko daleko koliko seže pogled u daljinu, na horizontu gdje se spaja nebo i zemlja, nazire se točka koja stvara potrebu da slikarica osjeti miris tla pomijeąan sa mirisom svježe boje. U nanosu paste vuku se brazde uzoranog tla po poljima okupanim suncem ili posutim snijegom. Njihova granična crna samo naglašava kontrast i upozorava na ritam. Iako mirna u atmosferi, njezina ekspresija bira kolorit očitan plavom ili žutom plohom. Tamo gdje boja živi na kartonu ili lesonitu, debelim ili tankim nanosom oponaša istu strukturu kao i sivo oslikani stiropor reljefa. Na prvi pogled možda strog i hladan svojom bojom kamena, on ipak upozorava na plodnost, makar i siromašnog tla. U njenim panelima geometrija i raspored uokviren strogom linijom, poput vitraja, daju put perspektivi, vode oko u dubinu. Linija se na jednom lesonitu topi i stapa s matičnom bojom, gotovo da nestaje u tonalitetu podloge, dok se na drugom kartonu strogo izjaąnjava kao okvir u koji je smještena materija. Onako kako ulje kao tehnika zahtijeva gustoću, kako istu slikarica naglašava imperativno uskom plohom koja u nacrtu uvijek ima trasverzalu. Tamo gdje se odluči za komibiniranu tehniku, nadopunjava je oblijom formom koja, čak i u koloritu, dobija drugi izraz kroz kapljicu tople crvene ili izražajnije žute. Tek naznaka neba otvara transparentnost na rubu formata. Ta ista zemlja koja je motiv Ivaninih slika, ľudi za rukom koja je dorađuje, koja iz nje crpi bogatstvo. Autorici je ona posluľila da u svojoj brazdi nađe prste, stvori dlan. Ovaj decentni simbolizam marljivosti kojom će zemlja jedino progovoriti (ako ima vrijednog ratara koji će iz nje vlastitim trudom izmoći plod) stvara dodatnu asocijativnost. Sve je to dugotrajni proces koji sazrijeva duboko u svijesti stvaratelja. Taj pejzaž je početak i kraj Ivaninog svijeta, poput starih filozofa priroda joj je božanski produkt, zatvoren u granicama njenih djela. Temeljito sloľen mozaik vlastitih unutarnjih strujanja jasno je izraľen studioznim proučavanjem elementarnog i u formi, i u materiji. Njeni su jezični elementi likovnog govora linija i ploha, što znači ritam. Za Ivanu je format slike ili reljefa prozorsko okno kroz koje se vidi krajolik s povišenog sjedala vlaka, na relaciji IVANIĆ-ZAGREB.
Snježana Samac