Dok sam si pokušavao pojasniti rad Marine Brkić zastao sam na samome početku, kod pojma vremena. Svakom određenju vremena koje sam pronašao ili uspio domisliti je nedostajala jasnoća i univerzalnost koju sam tražio. Svojim jezikom nisam mogao opisati vrijeme, a da se ne oslanjam na vrijeme kako je određeno u fizici, u umjetnosti ili u filozofiji. Zato prelazim preko toga na funkciju vremena za koju mi je jasno da se tiče promijene pojava ili događaja. No, što je s vremenom u stvarima na kojima ne primjećujemo promjenu? Nekada je to lako riješiti, primjerice stablo djetetu djeluje nepomično, no kroz odrastanje će primijetiti njegov pokret, a time i njegovo vrijeme. Meni se to desilo sa trešnjom u vrtu koja je iz rascvjetane krošnje s koje sam skupljao plodove postala suho deblo. Ona se dakle kreće, pa nije van vremena, nego je u nekom malo drugačijem vremenu. No, uporno stupanje dana, koji prolaze preko našeg života pa nastavljaju i puno dalje pripadaju nekom doista drugačijem vremenu u koje ne možemo ni zaviriti. Takve stvari razumijevamo različitim objašnjenjima, ali u našem iskustvu i dalje je postojana točka u kojoj se suočavaju promjenjivo i trajno.

Ciklus Otisci dana sastoji se od četiri niza radova, od kojih je najduže nastajao niz otisaka u glini. Umjetnica je svaki dan u periodu od 15. veljače do 1. rujna 2023., od 9 sati ujutro do 9 sati navečer sa sobom nosila komad gline. Materijal je tokom dana poprimao otisak njene ruke, džepa, ruksaka ili stola na kojem je bio položen. Rezultat je ukupno 199 otisaka koji su dosta slični, no svaki nosi trag nekih drugih sila kojima je bio izložen. Trajanje ovo ciklusa ujedno je i trajanje čitavog projekta, a ostala tri ciklusa nastala su unutar mjesec dana. Idući niz su grafike nastajale tokom svibnja – svaki puni sat između 9 ujutro i 9 navečer autorica je fotografirala jednu fotografiju zatim ih je preklopila jedne preko drugih i dobila ono što naziva „kodom dana“. Takav je kod sitotiskom otisnut u konačni proizvod. Treći niz je također fotografski, a nastao je tokom kolovoza kada je autorica nosila sa sobom malenu cameru obscuru koja je bilježila neprekidno od 9 do 9. Zanimljivo je da se na nastalim fotografijama ne pojavljuju ljudi. Kako se fotopapir unutar kamere nebi spalio tokom cjelodnevne izloženosti, kroz malu rupu u komoru jedva da ulazi svijetlost pa ostavlja trag tek ono što miruje dulje od 30 minuta. Iako je autorica usmjeravala kameru na sebe i svoje prijatelje, nije nastao prepoznatljiv trag, ljudi su u vremenu koje kamera ne bilježi. Posljednji niz nastao je od po dvije zvučne snimke koje je autorica snimala svakoga podneva u travnju, istovremeno zvuk svoje okoline i zvuk svoga tijela (kucanje srca, disanje). Sve snimke unutrašnjosti stopljene su u jedan, a sve snimke okoline u drugi zvučni zapis od kojih se jedan reproducira preko zvučnika, a drugi na slušalice.

Rad Marine Brkić prema procesu je nalik bilježenju vremena kao što je pisanje dnevnika ili precrtavanje datuma na kalendaru. Kao jednostavno, ali radikalno razvijanje te ideje možemo shvatiti Time Clock Piece Tehchinga Hsieha koji je uključivao autorovo cvikanje kartice mašinom kakva se koristi za evidenciju radnog vremena, svakih sat vremena, čitavu godinu. No, Brkić nema potrebe ići u radikalnost, ona preuzima sličan princip, ali ga razvija kao kiparsku gestu. Otisci dana nastaju tako što autorica pušta vrijeme da se pojavi u kontaktu s medijem. Vrijeme se samo kada razgovaramo o konceptu čini kao neodređeno, relativno ili neki problem uma, vrijeme se u radu Marine Brkić prikazuje zorno kao masa kojom se oblikuje.

Gregor Sirotić Marušić

Životopis:

Marina Brkić rođena je 1985. godine u Požegi. Prije formalnog likovnog obrazovanja bavila se glumom u kazalištu i izradom tradicionalnog i dizajnerskog nakita. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirala je 2023. godine na Kiparskom odsjeku, u klasi profesora Alema Korkuta.

Tijekom studija redovito sudjeluje na ljetnim školama i projektima, te izlaže na tri samostalne i dvadesetak skupnih izložbi od kojih se ističu World Biennial of Student Photography 2021. u Novom Sadu i Festival prvih 2021. u Zagrebu, gdje je dobila prvu nagradu žirija za rad Land art. Do sad je ostvarila dvije javne skulpture – Mjesto za dvoje u Vrsaru, u sklopu međunarodne kiparske škole Montraker i drvenu skulpturu Kukuružnjak, koja je u koautorstvu s kolegom Leonardom Loscialeom nastala na radionici Svijetle pruge, te nekoliko  privremenih intervencija u javnom prostoru. Na četvrtoj godini preddiplomskog studija ljetni semestar provela je na studentskoj razmjeni, u sklopu programa CEEPUS, na Akademiji za likovnu umetnost in oblikovanje u Ljubljani.

Kao jedna od troje članova kolektiva Rupa, s kolegama Mateom Despot i Leonardom Loscialeom 2023. osniva i vodi Galeriju Rupa, neovisnu studentsku galeriju na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, kojoj je naglasak na konceptualne i context-specific radove.

U svom radu najviše se bavi procesualnošću, javnim prostorom, reduciranjem forme i geometrizmom. Zanima ju prošireno polje kiparstva i fotografije. Živi i radi u Zagrebu.

Izložba je otvorena od 1. do 14. ožujka 2024. godine.