Maja Rožman: "Zimska kolekcija"
Pozivamo vas na izložbu "Zimska kolekcija" izv. prof. art. Maje Rožman, koja se održava u Galeriji Matice hrvatske od 20. prosinca 2024. do 10. siječnja 2025. godine.
--
Maja Rožman polivalentna je umjetnička ličnost, multimedijalna i interdisciplinarna umjetnica. U njezinu repertoaru izlagačkih domašaja iskazuje se isprepletenost između inovacija grafičkih tehnika, ispisa i crteža, instalacijskih i konceptualnih uradaka, nastupa na projektima i snimanja eksperimentalnih filmova. Sve njezine izraze povezuje preciznost izvedbe, visoka razina produkcije, kao i britka jasnoća konceptualne poruke utkane u egzaktne vizualizacije. Novim slikarskim ciklusom prosijava kroz vlastito optičko sito neka od temeljnih slikarskih pitanja: Ako uopće slikati, kako i čemu?[1] Koliko smo, zapravo, biološki determinirani u svemu pa donosimo odluke nesvjesnim domino efektom, kazuje i činjenica da smo svjesni samo 2 000 bitova od 400 milijardi bitova informacija koliko obrađujemo u sekundi. Kad mislimo o novome znanju, koliko svjesno mislimo to što mislimo? Koliko svjesno vidimo to što vidimo? Idealni gledatelj!? Ne smijemo zaboraviti kako reakcije promatrača počivaju na nakovnju kulture i vatri određene povijesti i tehnoloških dosega civilizacije. U taj kulturno-povijesni i tehnološki vrtlog svega svi smo uronjeni; i stvaratelji i promatrači – interpretatori. Između dvaju ključnih polariteta predstavljanja: pozitivističko-demistifikacijskoga koji u konačnici analizira i razotkriva stvarnost, i onoga iluzionističkog, koji teži sve većoj usporednosti svjetova i virtualnoj stvarnosti, moguće je odabrati jednu ili drugu postavku ili oblikovati kompoziciju utemeljenu na jedinstvu različitosti. Upravo na nepodijeljenosti diferenciranosti analizira, vizualizira i poentira Maja Rožman. Dekoracijom i apstrahiranjem duhovnosti autorica ne ukrašava i ne uopćuje, već ispituje prethodno navedena egzistencijalna pitanja, kako i čemu slikati.[2] To je nedostižna vraška svrhovitost života umjetnosti kojom Maja kao da propituje i opservira priželjkivanu, a nedostižnu teoriju svega, pa i slikanja. Umjetničina slika stvorena je istim onim imaginarnim i fizičkim sredstvima od kojih je sazdan prirodni i od čovjeka sazdan svijet koji prikazuje i nutarnjim htijenjem slikara bilježi, oblikuje i interpretira. Percepcija autoričinih slika prožeta je osjećanjem istine i fiktivna je činjenica, na način u koje vjeruje pisac ovih redaka u kojem je fikcija stvarnija stvarnosti na koju se ovim ili onim modalitetom uvijek referira. Čak i ako je stvarnost apstrahirana. Što je u kozmičkim razmjerima apstrakcija? Pred slikama u perceptivnom procesu osjećamo ugodu ili neugodu, istinu ili laž, činjeničnost formalnih elemenata koji se mogu preobražavati u sviđanje ili nesviđanje, zadovoljstvo, bol, zanimanje za gledano koje je tek katkad viđeno, razočarenje, čak preziranje slike. Naposljetku, zar nije strah od slike uzrok svih povijesnih ikonoklazama. Putem osjetila koje koristimo i osjećaja koje stvaramo pri promatranju Majinih slika, važno je uočiti da emocija funkcionira ako – a na čemu autorica, izgleda, inzistira – osjetilnošću i osjećanjem dosegnemo umno shvaćanje koje se u ovome vidu bavi razlozima slikanja i značenja ili beznačajnosti suvremenog analognog slikarstva i slike po sebi. Promišljamo o autoričinoj esenciji preobraženoj u vizualizacije što je ideal ili preuzetna greška koji počesto zajedno funkcioniraju samo ako su prepoznati. To je umjetničin instinktivni, ali i racionalni ključni višak vrijednosti u doživljaju i interpretiranju važnosti slike i slikarstva, gdje je stalno i naizgled isto (slikanje i slika) zapravo promjenjivo i nadasve relativno. Nadalje bi autoričine polaritete trebalo polarizirati kroz estetiku i etiku, besmisao i značenje, trud i beznačajnost, elitni i popularni rukohvat koji su često izmiješani, relativnost potrebe za umjetnosti, posebice one fizičke uspostavljene tradicionalnim alatima. Potom odnos između slike na platnu i papiru na kojem upotrebljava i AI generirani crtež čime relativizira jastvo slike, njezine (u)potrebe, autentičnosti, snage i smislenosti. Je li estetika od tapeta do slike dovoljna ili nam ipak treba nešto više? Je li materijalna vrijednost slike dostatna i kolika je ona zapravo onkraj društvenih dogovora? U suvremenoj interdisciplinarnoj i multimedijalnoj kakofoniji u koju smo do balčaka uronjeni, koja je u suvremenom kontekstu važnost slike i slikarstva? Upravo slikom i slikarstvom to sugerira Maja Rožman uz sve relativnosti i kontradikcije takvog upita. Iz toga izvire dodatna dragocjenost autoričine slike i slikarstva. Dakle, uzorak tapeta nije samo uzorak, a zablurana slika sa skalom boja u kvadratićima, koju koristi u ovome ciklusu, nije samo skala boja. To su znakovi, a znakovi uvijek upućuju na nešto više od onoga što vidimo: Naočale na optičara, vaga na piljaricu…; u tome i jest njihova posebna vrijednost.
Željko Marciuš
[1] „Sjediti tako nepomično već godinama po kavanskim izlozima, gristi svoj nokat na lijevom kažiprstu i razbijati sebi glavu nad osnovnim pitanjem: treba li uopće slikati, a ako bezuvjetno treba, kako?“, „Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno suvišno. Čemu bi ovim ljudima bile potrebne slike? Još zveckaju ostruge, a i cvjetići od papira se vide po, zapučcima ženskih kaputa, a sise se ženske miču pod bijelim platnom kao voštane kugle, glasovi tihi, obrazi prolaze i govore, a on prisluškuje razgovorima uličnim i nikada još nijednog prolaznika nije čuo gdje bi govorio o slikarstvu.“ usp. Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza, Zora, Zagreb, 1962., str. 33–39.
[2] Apstrahiranje svijeta slikanjem tumači Umberto Eco: „Ponekad umjetnik prepušta posao samim materijalima; boji koja slobodno prska po platnu, vreći ili metalu koji neposredno govore o slučajnom i neočekivanom kidanju. Tako se čini da umjetničko djelo često odbacuje oblik, dopuštajući i da slika ili skulptura postane gotovo svaka prirodna činjenica, dar slučaja, poput likova što ih morska voda iscrtava na pijesku ili kapljice kiše urezuju u blato.“ usp. Umberto Eco, Povijest ljepote, HENA COM, Zagreb, 2004., str. 405.
