Pompeji, 1. st.

Francesco Hayez, 1859.

Camille Claudel, Šakuntala, 1905.

Klimt, 1907-08.

Ludek Marold, Poljubac pod suncobranom, 1890.

Heinrich Aldegrever, Svadbeni ples, 1538.

Sode no maki (Handscroll for the Sleeve), 1785.

Jean Honore Fragonard, Mladi ljubavnici, zadnja četvrt 18. st.

August Rodin, 1882.

Toulouse-Lautrec, U krevetu, 1892-93.

Tizian, Mars, Venera i Amor, oko 1550.

Marc Chagall, Rođendan, 1915.

Frederic Vallotton, 1898.

Roy Lichenstein, Kiss V, 1964.

Pietro della Vecchia, 1640. – 1660.

Jeff Koons, 2015. - 2025. (prema meissenskom porculanu)

Amy Sherald, For Love, and for Country, 2022. (prema fotografiji Alfreda Eisenstaedta V-J Day Times Square, 1945.)

Banksy, Kissing coppers, 2004.

Brancusi, 1909.

Egon Schiele, Svećenik i opatica, 1912.

Ernst Ludwig Kirchner, 1930.

Dante Gabriel Rossetti, Paolo i Francesca, 1855.

Antonio Canova, Amor i Psiha, 1787. – 1793.

Magritte, Ljubavnici, 1927. – 1928.

Virtualna izložba: Poljubac ljubavnika

Praznik sv. Valentina spominje se u engleskoj literaturi još od 14. stoljeća. Datum mu je isprva bio smještan u različite mjesece, ovisno o tome na kojega se od mogućih Valentina mislilo, a pretpostavlja se i da je najprije bio vezan uz proslavu početka proljeća.

Već zarana se dan sv. Valentina posvećuje zaljubljenima, pa se u tom kontekstu spominje i u Shakespeareovu „Hamletu“. Krajem 18. st. u Engleskoj je publicirana knjiga romantičnih stihova i napjeva za one zaljubljene koji ih ne znaju sami sastaviti, a počele su se proizvoditi i valentinovske čestitke. Običaj slanja čestitki, slatkiša, cvijeća i darova jako se proširio tijekom 19. stoljeća u Engleskoj i ostalim zemljama gdje se govori engleski, a tijekom 20. st. i u drugim krajevima svijeta.

Novu virtualnu izložbu ovom prigodom posvećujemo ljubavnom poljupcu. Iako je kroz povijest umjetnosti bilo puno prikaza zaljubljenih parova, sam čin poljupca nije toliko čest, zacijelo i zato što se nije smatrao primjerenim za prikazivanje. U galeriji možete vidjeti na koje su načine autori doživjeli taj trenutak, krećući od potpuna sjedinjenja pa gotovo do agresije, od traženja mira, utjehe i bliskosti do predavanja strasti, od momenta koji izdvaja ljubavnike od ostaloga svijeta do sugeriranja ideje tajne ili laži koja im ni u trenutku bliskosti ne dopušta punu povezanost.

Za daljnje istraživanje:

Why Philosophy of Art Cannot Handle Kissing, Touching, and Crying

Nicholas Wolterstorff

The Journal of Aesthetics and Art Criticism, Vol. 61, No. 1 (Winter, 2003), pp. 17-27 (11 pages)

https://www.jstor.org/stable/1559109