Franz Kafka - Kafka i Max Brod






Anne Frank - Miep Gies








Emily Dickinson - Lavinia Dickinson




Sylvia Plath - Sylvia i Ted Hughes








Sarajevska hagada - Derviš Korkut

Vođe Papirne brigade - Spašene židovske knjige















Alia Muhammad Baker, slikovnica - Dr. Abdel Kader Haidara

Daniil Harms - Daniil Harms u zatvoru 1941.














Boris Pasternak - Doktor Živago, prvo izdanje



Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita, prvo izdanje

Vladimir Nabokov - Lolita, prvo izdanje

Harper Lee - Idi postavi stražara











Murasaki Shikibu - Ilustracija iz Genji Monogatari, 12. st.


















Ernest Hemingway - A Moveable Feast

Spašene knjige

U kolektivnoj memoriji ostale su zabilježene epizode spaljivanja knjiga i knjižnica, ali zacijelo je svima poznata i priča o spašenim djelima Franza Kafke. Njegov prijatelj Max Brod nije bacio i uništio Kafkine rukopise kako je pisac želio, nego ih je sačuvao. Danas je pridjev kafkijanski dio opće kulture svakoga iole obrazovanog pojedinca. Zahvaljujući Maxu Brodu dostupne su nam Kafkine pripovijetke s atmosferom punom tjeskobe i nelagode, koje prikazuju svijet što naliči na uznemirujuću noćnu moru. Roman „Proces“ postao je pak slika birokratizirane i otuđene sredine s iskrivljenim ljudskim odnosima, u kojoj se pojedinac s nerazumijevanjem zapliće u paučini nepronične stvarnosti.

Iako povijest pamti mnoga uništavanja knjiga, bilo je srećom i situacija kada su knjige bile spašene i sačuvane na razne načine. Prilikom namjernog razaranja knjižnica ili njihova pljačkanja ili kod nesreća i katastrofa koje su ih uništavale, mnogi su knjižničari i drugi ljudi koji su cijenili vrijednost knjige znali riskirali vlastite živote da bi ih spasili. Jedno od poznatih djela koje je u nama bliskim krajevima spašeno od otimačine je sarajevska Hagada, židovski iluminirani kodeks iz 15. stoljeća. Nacisti su namjeravali prisvojiti i odnijeti Hagadu iz okupiranog Sarajeva kao što su otimali i ostala kulturna blaga, no glavni knjižničar Derviš Korkut uspio ju je sakriti i sačuvati.

Spašavanje vrijednog židovskog nasljeđa za vrijeme njemačke okupacije organizirano je usprkos opasnostima u mnogim gradovima. Jedan od poznatih primjera je Vilna (danas Vilnius u Litvi, tada SSSR). Vilna je bila velik centar židovske zajednice, pa je tamo 1925. uspostavljeno sjedište Židovskog znanstvenog instituta (YIVO). Nacisti su naredili uništavanje njegove dokumentacije i odnošenje vrijednih rukopisa, ali Židovi su organizirali krijumčarenje i skrivanje građe, za što su u getu izgradili čitav podzemni bunker. Zadnji ostaci zakopanih publikacija pronađeni su tek 1990-ih. Grupa koja je iznosila i skrivala knjige nazvana je Papirnom brigadom, a predvodili su je Abraham Sutzkever i Shmerke Kaczerginski. Uspjeli su spasiti 30-40% materijala, što je danas jedan od najvećih izvora o životu Židova u istočnoj Europi.

Dnevnik Ane Frank ne bismo poznavali da njezine papire i bilježnice nakon internacije obitelji Frank nije pokupila i spremila prijateljica Miep Gies. Zapise je nakon završetka rata predala Aninu ocu, jedinom preživjelom iz logora, koji ih je kasnije objavio.

U novije doba je prava heroina postala glavna knjižničarka biblioteke u Basri Alia Muhammad Baker. Tijekom žestokog bombardiranja Basre u Iračkom ratu 2003., organizirala je lokalno stanovništvo da iznese knjige iz knjižnice, a potom ih je distribuirala na čuvanje kod mnogih prijatelja i znanaca. O njezinu pothvatu dosta se pisalo, a postala je i glavni lik nekoliko dječjih slikovnica. Slična je požrtvovnost pokazana i za vrijeme napada islamista na Timbuktu u Maliju 2012. godine. Dr. Abdel Kader Haidara uspio je evakuirati zbirku neprocjenjivih starih rukopisa, o čemu je snimljeno i više filmova.

I u uvjetima koji nisu bili dramatični pojedina djela ili autori ostali bi nepoznati ili izgubljeni da ih neki pojedinac, a ponekad i sretni slučaj, nisu spasili od zaborava.

Slična situacija kao s Kafkom i Maxom Brodom dogodila se s jednom od najvećih američkih pjesnikinja Emily Dickinson. Svoju sestru Laviniju obvezala je da po njezinoj smrti spali sve njezine zapise, no sestra je sačuvala oko 1800 pronađenih pjesama, koje su tek znatno kasnije u potpunosti objelodanjene. I Kafka i Emily Dickinson za života su objavili jako malen dio svojih rukopisa i vjerojatno bi bili slabo poznati da nije bilo spašene posmrtne ostavštine.

Sylvia Plath bila je cijenjena autorica prije no što se ubila u svojoj 30-oj godini, ali prestižnu nagradu Pulitzer i gotovo mitski status zadobila je posthumno, kada je objavljena zbirka „Ariel“ s pjesmama koje je sakupio njezin suprug, pjesnik Ted Hughes. Odnos Teda Hughesa i Sylvije Plath bio je složen, a u trenutku njezine smrti živjeli su odvojeno zbog njegove afere s drugom ženom. Sve to izazvalo je prilično neprijateljski stav javnosti prema Hughesu, osobito kod nekih feminističkih kritičarki. Hughes je objavio i Sylvijine dnevnike, no priznao je da je uništio zadnju bilježnicu, što mu se jako zamjeralo, jer nije želio da te dijelove jednom čitaju njihova djeca. Iako je nedvojbeno pridonio autoričinoj posmrtnoj slavi, publika i kritika imaju ambivalentan odnos prema njemu glede čuvanja Sylvijinih rukopisa.

Poseban su slučaj pisci iz bivšega SSSR-a koji za života nisu smjeli objavljivati ili im je rad bio drastično cenzuriran i zabranjivan, ali njihovo je djelo preživjelo zahvaljujući požrtvovnim članovima obitelji ili prijateljima. Danil Harms je za života mogao publicirati samo dječje knjige, ali i na osnovu njih je uhićen jer je navodno širio ideje koje nisu bile u skladu sa sovjetskim vrijednostima. Harmsovo traženje zaumnosti, apsurdni humor, ironijski i sarkastičan pogled na stvarnost, miješanje fantastičnih, izvrnutih i realističnih scena te fragmentirano pripovijedanje nisu bili poželjni u tadašnjem društvu. Ipak je stekao reputaciju u književnim krugovima preko tekstova koji su čitani u zatvorenim skupinama ili su cirkulirali u rukom umnožavanim samizdatima. Harms je umro od gladi u Lenjingradskom zatvoru 1942. godine, a kovčeg pun njegovih rukopisa skrivao je za teških vremena prijatelj Yakov Druskin. Nastojanjem Harmsove sestre radovi su 1970-ih prevedeni i objavljeni u drugim zemljama, a u Rusiji tek kasnih 80-ih.

Roman „Doktor Živago“, koji je Borisu Pasternaku 1958. donio Nobelovu nagradu, nije mogao biti objavljen u Rusiji. Rukopis je prokrijumčaren u inozemstvo te ga je u talijanskome prijevodu objavila izdavačka kuća Feltrinelli, a potom je s talijanskoga preveden i na druge jezike. CIA je pak financirala također s talijanskoga prevedeno rusko izdanje koje je izašlo u Hagu. Sovjetske vlasti su na sve načine nastojale spriječiti objavljivanje romana, a prijetili su i samome autoru, tako da je na koncu morao odbiti primanje Nobelove nagrade. Originalni ruski tekst tiskan je tek 1988., ali roman je danas u Rusiji dio školske lektire.

Mihail Bulgakov je napisao više verzija „Majstora i Margarite“ između 1928. i 1940. kada je preminuo. Rukopis je za života čitao svojim prijateljima, no nije našao izdavača. Njegovi već objavljeni radovi sve su više bili odbacivani, zabranjivani i kritizirani i pisac je živio u stalnoj nesigurnosti. Roman je objelodanjen u jednom književnom časopisu tek 1961. zahvaljujući nekim književnim teoretičarima i Bulgakovljevoj udovici, ali u kraćenoj i cenzuriranoj verziji. Rukopis je krišom odnijet iz Rusije te je potpunije izdanje tiskano u Parizu 1967. U Rusiji se knjiga pojavila 1973., ali kako postoji puno verzija, teško je reći što je kanonski tekst. Kako bilo, roman svojom mješavinom fantastike, realizma i satire; humorom i groteskom koji se miješaju s tragičnim i romantičnim dijelovima te metatekstualnim elementima nudi mnoštvo građe i mogućnosti interpretacije i svakako je jedno od važnijih djela 20. stoljeća.

Ovakvih priča iz toga vremena bilo je, nažalost, dosta, no odbijanje djela koja su postala prijelomna u povijesti književnosti nije se događalo samo u Rusiji. Povjerenje i hrabrenje nekog člana obitelji ili prijateljskoga izdavača često su znali biti presudni da pojedini autori ne odustanu od vlastitog rada.

Poznato je da je „Put k Swanu“ Marcela Prousta bio više puta odbijen, čemu je pridonijelo i prvotno mišljenje Andrea Gidea. Gide je nakon uvodnog pregledavanja držao da djelo nije vrijedno tiskanja, što je kasnije, nakon čitanja, smatrao jednim od svojih najvećih pogrešaka te je Proustu poslao pismo isprike i divljenja. Orwellova „Životinjska farma“ nekoliko je godina čekala tiskanje jer ju je (ponajviše zbog tadašnjih političkih prilika) odbilo više izdavača, između ostalih i T. S. Elliot.

Ponekad su i sami autori sumnjali u svoje djelo ili ga držali previše kontroverznim da bi bilo objavljeno.

Vladimir Nabokov je skoro bacio u vatru rukopis „Lolite“. U zadnji čas ga je spasila njegova žena i podsticala pisca ga da ga dovrši. Knjiga je najprije izašla u Parizu, kod izdavača koji je uglavnom objavljivao pornografiju, jer se u SAD-u i Britaniji nije mogao naći nitko tko bi je tiskao. Roman i danas izaziva kontroverze svojim prikazom odnosa sredovječnoga muškarca prema dvanaestogodišnjoj djevojčici.

Zanimljiva je priča o knjizi Harper Lee „Idi postavi stražara“. Objavljena je kao nastavak knjige „Ubiti pticu rugalicu“ i prikazuje posve drukčiji karakter glavnih likova, s jače izraženim rasnim predrasudama. Nakon publiciranja se ispostavilo da se zapravo radi o prvoj verziji knjige, koja je poslije znatno promijenjena. Autorica je mislila da je ta verzija izgubljena, ali je pronađena pred kraj njezina života i objelodanjena. U međuvremenu su se pojavile sumnje je li Harper Lee izmanipulirana oko toga kako će knjiga biti predstavljena i treba li je objaviti.

Knjige Nabokova i Harper Lee otvaraju nam nova pitanja koja su osobito aktualna zadnjih godina: kako govoriti o teškim i traumatičnim temama; trebaju li knjige biti ispravljane ili cenzurirane u kasnijim vremenima ako njihov jezik više ne odgovara onome što se smatra korektnim; mogu li se otkazati pojedini autori zbog njihovih stavova i tome slično. No slučaj Harper Lee nas uvodi i u ljepšu temu o knjigama čije su originale ili nacrte držali izgubljenima, ali su nakon dosta vremena sretno pronađeni.

„Pripovijest o Genjiju“, roman autorice Murasaki Shikibu, nastao je u 11. stoljeću, a kroz doživljaje princa Genjija opisuje dvorski život u Heian razdoblju, za vladavine klana Fujiwara. Roman ima iznimnu literarnu vrijednost i jedan je od klasika japanske i svjetske književnosti, ali je i historijsku važan jer pruža izvrstan uvid u japansku kulturu i život tadašnjih dvorskih žena. Originalni zapis nije sačuvan, a tekst je tijekom stoljeća više puta prepisivan, s time da je sama Murasaki redigirala rane verzije. Kroz povijest je uspostavljeno nekoliko službenih prijepisa koji se drže vjerodostojnima, a koji su do naših dana došli samo u dijelovima. U ovome stoljeću je zahvaljujući trudu znanstvenika pronađeno nekoliko valjanih prijepisa koji su uspostavili kompletniju sliku romana, s poglavljima koja su stoljećima bila nepoznata.

Drugi primjer zaboravljenoga i otkrivenog rukopisa odnosi se na Hemingwaya. Poznato je da je 1920-e godine Hemingway proveo u Parizu, posjećujući salon Gertrude Stein, zajedno s mnogim drugim akterima tadašnjega likovnoga i literarnog života. Ta grupa književnih autora postala je poznata kao izgubljena generacija, termin koji je skovala Gertruda Stein, no najviše ga je promovirao sam Hemingway. Godine 1956. Hemingway je nakon dugo vremena posjetio hotel „Ritz“, a osoblje ga je podsjetilo da je krajem 20-ih tamo ostavio sanduke prepune raznih stvari, koji su sačuvani u spremištu. Hemingway je bio presretan što je u sanducima pronašao svoje dnevnike, iz kojih su se kasnije rodili posthumno objavljeni memoari. „A moveable feast“ prikazuju vibrantno razdoblje 1920-ih u Parizu i opisuje mnoge sudionike i događaje toga vremena.

Svaki bibliofil i knjižničar poznaje uzbuđenje kada se pronađe rijetka ili dugo tražena knjiga. Pa ako to i ne bude Shakespeareovo folio izdanje (san svakoga kolekcionara), nadajmo se da će se pojaviti još neke lijepe, dosad skrivene stvari i da će neki izdavač pružiti priliku kakvom genijalnom nepoznatom autoru. Jer ljudi mogu spasiti knjige, ali i knjige mogu spasiti ljude na razne načine.

Arhiva