Urna s pepelom spaljenih inkunabula i manuskripta iz knjižnice varšavskog Geta

Današnja Aleksandrijska knjižnica

Nepoznati autor, 18. st., Kina, Spaljivanje knjiga i ubijanje filozofa za vrijeme Huang Dia

Pedro Berruguette: Lomača taštine - spaljivanje knjiga

Nacisti spaljuju knjige na Opernplatzu, 1933.

Nacisti spaljuju knjige

Spaljena knjižnica (Biblioteka Zalusky) u Varšavi za vrijeme Drugog svjetskog rata

Spaljivanje stripova, 1954.

Spaljivanje stripova

Zapaljena knjižnica u Sarajevu (Vijećnica), 1992.

Ostaci pločica iz Asurbanipalove knjižnice

Spaljene knjige

Knjige su trajno dobro i vrijednost ljudske kulture, ali su ujedno krhak i propadljiv artefakt. Ova dvojnost tiskane riječi iskorištena je nažalost tijekom povijesti, jer su se pokušaji osvajanja ili zatiranja neke kulture često manifestirali time što su uništavane njezine knjige. Veliki povijesni događaji ili mijene mogli bi se markirati spaljenim knjižnicama. Neke su bile kolateralne žrtve tijekom sveopćega razaranja, no većinom su bile uništene namjerno, kao manifestacije nove moći koja želi izbrisati identitet, stanište i prikupljeno znanje pokorenoga naroda.

Požar Aleksandrijske knjižnice dobio je mitsko značenje u kolektivnoj svijesti zapadne civilizacije, iako je neutvrđeno što je, koliko i kada uništeno. Drži se da su bila tri značajnija požara kojima se pripisuju veće ili manje štete. Prvi je nastao 47. g. pr. Kr. prilikom opsjedanja Aleksandrije, kad je Julije Cezar naredio da se spale brodovi koji su mu blokirali put u luci, a požar se potom proširio. Drugi kada je kršćanski car Teodozije 391. godine tražio da se unište paganski simboli i artefakti pa je u neredima koji su uslijedili uništena i knjižnica. Treći 642. kad su Arapi zauzeli grad te je kalif Omar odlučio da se  knjižnica spali jer, parafraziramo, ili su knjige protivne Kuranu, pa ih treba uništiti, ili su u skladu s njime, pa su to samo suvišne i nepotrebne riječi. Požar Aleksandrijske knjižnice još je od antike postao simbol kulturocida i velikoga gubitka, iako su ga već tada pojedinci doživljavali i na drukčiji način – tako veliku zbirku knjiga kao taštu bibliomaniju, a nestanak starih rukopisa kao nešto što oslobađa put novim spoznajama i uči nas cijeniti ono što je preostalo (Seneka, kasnije npr. J. Burckhardt). (vidi: https://www.jstor.org/stable/2709356)

Spaljeno je nažalost previše knjiga i knjižnica da bismo ih ovdje sve pobrojali, no neki su gubitci tako značajni da ih moramo spomenuti, jer su uistinu dokinuli određeno kulturno razdoblje ili svjetonazor. Muslimani koji su osnovali dinastiju Mameluka u sjevernoj Indiji razorili su 1193. godine samostane i sveučilište u Nalandi koje je bilo centar budizma i uništili ogroman broj rukopisa, a budizam je otada izgubio svoje značenje u Indiji. Biskup i konkistador Diego de Landa izvještava pak u svojim zapisima da su 1562. prilikom osvajanja Yucatana pronašli velik broj rukopisa sa slikovnim pismom koje su spalili jer su bili samo praznovjerje i sotonine laži, a za kojima su stanovnici jako žalili. Danas su nam poznata samo tri potpuna preživjela mayanska kodeksa, te četvrti u dijelovima.

Moglo bi se reći da nije bilo kulture, ideologije, religije, koja nije u posegnula za uništavanjem riječi koje su svjedočile o postignućima onih prije njih. No možda su još češće spaljivane one knjige koje su poticale na drukčije razmišljanje i zbog čega su se postojeće strukture osjećale ugroženima. Stoga knjige nisu uništavane samo kod osvajanja ili iz želje da se zatre tuđa kultura, već i unutar vlastitoga kulturnog kruga, ako su zbog nekog razloga smatrane nepoželjnima. Po muslimanskoj tradiciji, kalif Uthman ibn Affan (7. st.) je dao sastaviti kanonski korpus Kurana te naredio da se sve ostale verzije spale. Savonarolini sljedbenici su na Pepelnicu 7. veljače 1497. spalili mnoštvo objekata koji podstiču taštinu i navode na grijeh. Osim zrcala, igraćih karata, kojekakvih uresa i kozmetike, na „lomači taštine“ (tal. falò delle vanità) našao se i Boccacciov “Decameron”. Na Sveučilištu u Oxfordu su 1683. godine spaljene knjige Thomasa Hobbsa i Johna Miltona (koji su već bili pokojni), jer su njihove osuđene knjige ugrožavale kralja, državu i čitavo društvo.

Nacisti su za svoje vladavine spalili ogroman broj knjiga i knjižnica. Najviše se pamti javno spaljivanje knjiga 10. maja 1933. na Opernplatzu (danas Bebelplatz), kad su članovi Nacističke mladeži uništili preko 25 tisuća knjiga, među ostalim djela Einsteina, Bertolta Brechta, Heinricha Heinea, Remarquea, H. G. Wellsa i mnogih drugih. Spaljivane su židovske knjige i one koje su bile okarakterizirane kao izopačena umjetnost koja nije u skladu s njemačkim duhom. Osobito su stradale knjižnice u Poljskoj prilikom zauzimanja Varšave i gušenja pobune u Getu, tako da je sustavno uništeno nekoliko starih i vrijednih knjižnica i skoro 20 milijuna pisanih artefakata, uključujući manuskripte, stare mape i druge dokumente.

Suvremeniji i bliži primjer spaljene knjižnice je Sarajevska biblioteka koja je ciljano razorena prilikom srpske okupacije Sarajeva. Pisac Miljenko Jergović u svojoj nagrađivanoj zbirci „Sarajevski marlboro“ ima i zapis o gorenju sarajevskih knjižnica. Možete ga pročitati na njegovoj stranici: https://www.jergovic.com/ajfelov-most/biblioteka-3/

Oni koji posjeduju moć često su palili knjige i zato što su željeli spriječiti da se neko znanje ili istina prošire. Itzcoatl (1380. –1440.), osnivač Aztečkog carstva i vladar Tenochtitlana, po nekim je zapisima dao spaliti stare povijesne kodekse, jer “nije pametno da sav narod vidi slike”, a država je stvorila službenu historiografiju i podstakla mitove koji su slavili određeno božanstvo.

Bjelodano je da je podanicima koji vjeruju u samo jednu zadanu istinu puno lakše upravljati i lakše ih je kontrolirati. Do toga je zaključka došao Qin Shi Huang Di, car prve kineske države Quin u 3. st. pr. Kr., uz savjet svoga kancelara Li Sia. Li Si je bio vrlo vješt političar koji je uveo mnoge pozitivne novine u organizaciju države, ali je bio nemilosrdan i beskrupulozan u provođenju onoga što je smatrao potrebnim. Sačuvano je pismo koje je uputio caru, u kojemu objašnjava zašto treba uništiti sve povijesne zapise pokorenih država i sve ostale knjige i spise filozofskih škola koji imalo propituju ili ne slijede promoviranu povijesnu istinu i ostala službeno prihvaćena učenja (vidi: https://www.jstor.org/stable/25540352). Kao rezultat je slijedilo veliko spaljivanje tekstova, a po nekim izvorima i zakopavanje još živih predstavnika drugih filozofskih škola.

U nekim sredinama uznemirenost nisu izazivali samo ozbiljni i važni tekstovi koji su izravno propitivali postojeće odnose i društvene ideje, već i oni koji su na neki način unosili novi kod, novo ozračje                                                                                                                                                                                                                                         ili novine u sam medij knjige. U Americi je tako nakon Drugoga svjetskog rata iniciran čitav val lomača za stripove (engl. comic books) za koje se mislilo da kvare moralne vrijednosti i loše djeluju na mladež, a veliko paljenje stripova dogodilo se 1955. u Danskoj. Podstaknuti nekom starijom osobom koja je mislila da čuva tradicionalne i ispravne vrijednosti, spaljivanje su često organizirali mladi ljudi, ponekad na zastrašujuće ceremonijalan način i uz gotovo ritualan zavjet da ih više neće čitati (vidi: https://www.laphamsquarterly.org/roundtable/great-comic-book-conflagration)

Bilo bi previše žalosno i tjeskobno dalje nabrajati primjere spaljivanja i uništavanja knjiga, jer su se za to tijekom povijesti nalazili najrazličitiji razlozi. Pa jesu li knjige zaista tako opasne? Mogu li one promijeniti društvo i poremetiti stanje u državi? Evidentno je da mogu usaditi nove ideje i podstaknuti drukčije poglede na poredak stvari i uspostavljene vrijednosti. Za dogmatske, totalitarne i konzervativne sredine to zaista predstavlja opasnost. Ili nove ideje naprosto izazivaju strah i nesigurnost pred promjenama koje se događaju?

Današnje doba je doba arhiviranja i čuvanja, no količina informacija i pisanih dokumenata jako se povećava i traži sve više resursa i organizacije, pa čak i to može izazvati uništavanje knjiga. Primjer imamo iz 2013. godine u Libraries of Fisheries and Oceans Canada. Prilikom nastojanja da se smanje broj i troškovi manipulacije 9 postojećih knjižnica digitaliziran je samo manji postotak građe, a vrijedna znanstvena istraživanja i podaci o oceanskom eko-sustavu skupljani još u 19. stoljeću bačeni su ili spaljeni.

Kao što je rečeno na početku, knjige je u materijalnom smislu lako uništiti, a uvijek se našlo onih koji su to odobrili ili su prema tome bili ravnodušni. Srećom, kao što postoji povijest uništavanja pisane riječi, postoje i primjeri spašenih i sačuvanih knjiga, ponekad i uz veliku opasnost. Njima ćemo se pozabaviti sljedeći put. Zato ćemo ovaj prikaz završiti (slučajnim) pozitivnim događajem koji je proizašao iz razaranja jedne knjižnice. Kad su ujedinjeni Babilonci, Skiti i Medijci 612. godine pr. Kr. osvojili Ninivu i spalili palaču asirskoga kralja Asurbanipala, velika vrućina djelomice je ispekla glinene pločice i one su na taj način sačuvane za budućnost. Požar je nažalost uništio mnoštvo voštanih pločica i drugih vrsta zapisa, ali neka te spečene i sačuvane pločice budu makar simbolički znak da će knjige uvijek nekako preživjeti.

Arhiva